Alan Wallace – Znanost i budizam o svijesti | Blog #6

Odlično izlaganje Alana Wallacea u kojem predstavlja ideje iz svoje knjige “Hidden Dimensions: The Unification of Physics and Consciousness”. Vodi nas kroz razumijevanje paradigmi znanosti i budizma, pogotovo u njihovom susretanju na temi svijesti.

Alan Wallace je Amerikanac koji je proveo 14 godina kao redovnik tradicije tibetanskog budizma. Nakon toga se vratio u SAD i diplomirao fiziku i filozofiju znanosti. Doktorat je završio u religijskim studijama na Sveučilištu Stanford.

Osnivač je i predsjednik kalifornijskog Santa Barbara Institute for Consciousness Studies, koji je posvećen spajanju moderne zapadne znanosti s bogatim istočnjačkim nasljeđem znanja iz duhovnosti i svijesti.

Video je iz 2009. godine, kada je Wallace imao 59 godina i bio na vrhuncu svog znanja i životnog iskustva. Oduševljen sam kako se kvalitetno i tečno izražava.

Ispod videa sam sastavio bilješke koje slijede izlaganje, tako da možete imati pisane lekcije iz videa na hrvatskom.

Prijevod možete namjestiti u postavkama videa.

Pogledajte drugi dio snimke istog govora.

Bilješke iz prvog videa:

• Wallace sa svojom knjigom poziva na skepticizam oko koncepta materije i cijele kategorije “fizičkoga”, što sa sobom povlači opće prihvaćene pretpostavke koje su temelj današnje znanstvene zajednice. Iz toga slijedi moderni stav o prirodi, porijeklu i potencijalu svijesti. Koja je uloga svijesti u svemiru?
• Cijeli svemir se sastoji od prostora, vremena, mase i energije. To je ustaljeno mišljenje koje dominira akademskim krugovima na cijelom svijetu. Sva ostala obilježja svemira su samo svojstva koja proizlaze iz tih osnovnih gradivnih jedinica. To je stav fizikalizma ili znanstvenog materijalizma. Stav da su navedeni sastojci svemira ono što je “izvan nas” – izvan naših osjetila, misli, mjerenja
• Ipak, koncept “fizičkoga”, definiciju i granice te kategorije su izmislili ljudi. Taj misaoni konstrukt se dorađuje i mijenja u zadnjih 400 godina razvitka znanosti. Što točno spada u kategoriju fizičke materije, a što ne spada – to su ljudske definicije. Razvijaju se i mijenjaju u skladu s razvitkom znanosti kroz vrijeme. Znanost je dobra u mjerenju te specifične kategorije fizičkoga i zbog toga specijalizira samo u tom smjeru
• Iz toga slijedi sklonost da se cijeli svemir mora prisiliti u jedan misaoni konstrukt kojeg su izmislili ljudi. Ne samo to, nego se, zbog konstantnog mijenjanja definicija, mora prisiliti u tekuću verziju tog konstrukta. Onu koja je važeća i prihvaćena u trenutnoj kalendarskoj godini
• Wallace uspoređuje takav pristup s idolatrijom. Fizička materija je izmišljena kao kategorija i predstavlja “zlatno tele”. Idol koji se obožava i štuje kao izvor cijelog postojanja i sreće koja je moguća u ovom svemiru. Po toj idolatriji, sve slijedi iz čestica
• Apsurdno je i pretenciozno prisiljavati cijelo postojanje u misaoni konstrukt koji je napravljen na temelju mjerenja koja su bila moguća zadnjih 400 godina. Zato Wallace poziva da se pogled proširi izvan samo jedne kategorije fizičkoga 
• Prostor i vrijeme se ne sastoje od akumulirane mase ili energije. Matematički zakoni se također ne sastoje od prostora, vremena, mase ili energije. Time ne spadaju u kategoriju fizičkoga, ali ipak postoje
• Isto razmišljanje je dobro primijeniti i na svijest. Standardna znanost uzima stav da svijest neobjašnjivo nastaje iz kompleksnog odnosa kemikalija i elektriciteta
• Nitko ne može dokazati nastajanje svijesti iz čestica. Jednostavno se pretpostavlja da se to događa. U kojem trenutku razvitka života na Zemlji se dogodio nastanak svijesti? Koji uvjeti su bili potrebni? Navedeno se ne zna niti za razvitak fetusa u maternici majke, koji se može promatrati, za razliku od milijardi godina razvitka planete
• Danas ljudima odlično ide promatranje materije i smišljanje eksperimenata koji se temelje na masi i energiji. No, u zadnjih 400 godina se nikad nisu razvile metode promatranja uma, stanja svijesti i mentalnih procesa. Sve je usmjereno na ono u čemu su znanstvenici već dobri. Ono što se može kvantificirati
• Neuroznanstvenici i kognitivni psiholozi tretiraju ljudska iskustva kao podatke koji su prožeti halucinacijama. Svi se uzdaju više na principe materijalizma nego na naše vlastito direktno iskustvo. Odbacuju vlastito iskustvo kao nešto što se “ne računa”, već se uzdaju na promatranja znanstvenika
• Oslanjanje na autoritet određene skupine ljudi je identično srednjovjekovnoj vjeri u instituciju religije. Ironično, protiv takvog pristupa su se upravo borili pioniri znanstvene revolucije
• Suvremenjaci Galilea su odbijali njegov poziv da pogledaju kroz teleskop. Imali su stav da ako vide bilo što drugačije od trenutnog sistema vjerovanja – to mora biti halucinacija
• Takav je i stav kognitivnih psihologa i neurofiziologa danas. Ako promatrajući svoj um vide nešto što se kosi sa znanstvenim materijalizmom, to mora biti halucinacija
• Znanstvenici se uopće ne bave metodama uvida u vlastiti um. Time prepuštaju taj bitni posao amaterima, koji nakon toga komentiraju svoja iskustva da bi im na to oni isti znanstvenici rekli da je to “upravo stav amatera”

* Naslovna fotografija: Michelle Magrini, CC BY-SA 2.0, via Wikimedia Commons