Kognitivna disonanca i 3 načina izbjegavanja stvarnosti

Luka Šolta
06/12/2022
Psihologija

Podijeli ovu objavu:

Ukratko

Ako čvrsto vjeruješ u nešto i čuješ da je istina drugačija, možda se nećeš samo tako pomiriti s tim. Zbog ta dva suprotstavljena stava bi mogao osjećati psihički pritisak kojeg zovemo kognitivna disonanca.

Također, ako konstantno radiš jedno dok misliš da bi trebao raditi drugo, opet se kreira unutarnji pritisak.

Ta neugoda je psihološka, ali je u efektu jednaka fizičkoj boli.

Zatim imaš opcije. Otvoriti se novim načinima mišljenja i prihvatiti ih ili nastaviti držati svoje mišljenje uz metode olakšavanja psihičkog pritiska poput:

Omalovažavati izvor drukčijih informacija ili njihovu valjanost (pritisak se nastavlja)
Lukavo modificirati svoje mišljenje kako bi “nastavio biti u pravu” (pritisak se nastavlja)
Trivijalizirati cijelu temu kao nebitnu (pritisak se nastavlja)

Kognitivna disonanca je golema tematika koja daleko nadilazi ovaj članak. Može se manifestirati u nebrojenim životnim situacijama od sitne prepirke do teških kriza osobnog identiteta. Taj psihički pritisak ljudi mogu nositi sa sobom cijeli život bez da su ga svjesni i zbog njega pribjegavati supstancama da si olakšaju tu neugodu, ali je time ne rješavaju.

Što je kognitivna disonanca?

Kognitivna disonanca je termin iz psihologije koji označava neugodu izazvanu držanjem dviju kontradiktornih misli.

Ako pušimo i čujemo mnogo informacija da pušenje nije zdravo, kreira se disonanca i otežava nam uživanje u pušenju. Jedna misao je – pušenje šteti. Druga misao je – ja pušim, želim nastaviti i smatram se zdravim čovjekom. Takve misli su kontradiktorne i narušit će uživanje u pušenju.

Kao drugi primjer, ako radimo u kompaniji koja prodaje cigarete i znamo da to šteti mnogim ljudima, pretjerano razmišljanje o takvim implikacijama vlastitog posla nam može stvarati neugodu. Takvu neugodu ćemo htjeti odstraniti kako bismo mogli nastaviti nesmetano ići na posao. Jedna misao je pušenje šteti svim pušačima i ja doprinosim tome. Druga misao je želim samo nastaviti ići na posao bez gnjavaže. Zbog oprečnih misli, raditi takav posao nam može biti neugodno.

Postoje razna rješenja kognitivne disonance kojima pribjegavamo za olakšanje tog psihičkog tereta. Najčešće sami sebi kreiramo priču racionalizacije o tome zašto radimo to što radimo. Kako je to ustvari najbolji način i da nismo imali mnogo izbora. “Bolje je ovako” i, uostalom, “svi to rade”. To spada u metodu “dodavanja misli”, s kojom si pokušavamo rasteretiti psihički pritisak kojeg osjećamo, bez da napravimo ikakve realne promjene. Više o tome možete čitati pred kraj članka.

Kognitivna disonanca 600. godine prije Krista?

Kognitivna disonanca je samo novi naziv za pojavu koju ljudi poznaju već tisućama godina. Jeste li znali da se Ezopove basne prema procjenama datiraju oko 600. godine prije Krista? Fascinantno je koliko bezvremenske mudrosti o ljudskoj psihologiji sadrže opservacije ljudi koji su živjeli u potpuno drugačijim civilizacijama, tisućama godina u prošlosti. Ljudski obrasci ponašanja se sporo mijenjaju, ako i uopće. Nažalost, sporo se mijenja i kolektivno učenje na lekcijama mudraca koji pišu knjige. Ezop je još prije 2600 godina ocrtao sliku kognitivne disonance u priči o lisici i grožđu.

U kratkoj basni, lisica se htjela počastiti s grožđem koje je visilo na povišenoj poziciji. Loza se omotala oko grane stabla. Dobro je podsjetiti se da su lisice svejedi, što je zgodan detalj u ovoj priči jer mnogo nas misli da su lisice mesojedi. Nakon nekoliko bezuspješnih skokova, lisica doživljava razočaranje i frustraciju jer ne uspijeva pojesti grožđe. Ta frustracija je kognitivna disonanca. Sraz dviju kognicija – želi pojesti grožđe, a ne može, koliko god se trudi.

Tu neugodu rješava tako da zaključuje da je grožđe ionako kiselo i da ga niti nema smisla dohvatiti. To je neutemeljena racionalizacija s kojom si olakšava odustajanje od grožđa.

Lisica je ostala bez grožđa, ali je zato dobila kognitivnu disonancu, koju je zatim rasteretila sa zaključkom o grožđu kojeg je izmislila kako bi joj bilo lakše otići dalje.

Fizička neugoda od kognitivne disonance

Ezopove basne su čitali još i Rimljani u osnovnim školama, čime su imali odličan materijal za analizu ljudske psihologije. No, danas imamo i malo naprednija psihološka znanstvena istraživanja, koja ukazuju na to da kognitivna disonanca nije samo “psihički fenomen”, već kreira doslovno fizičku neugodu. Tu neugodu možemo vidjeti na snimkama mozga u dijelovima koji nadziru greške u razmišljanjima, akcijama, racionalizaciji i emocijama.

Što se događa kad iskušavamo neugodu? Pogotovo fizičku. Želimo da prestane. Želimo ponovno iskušavati ugodu. To je cijela suština potencijalne energije koja stoji iza kognitivne disonance. Ta energija nas pogoni da razriješimo disonancu kroz razne akcije i time ponovno uspostavimo stanje ugode u organizmu.

Fizičku neugodu je lako shvatiti. Tko ne bi htio da fizička neugoda prestane? Svatko želi fizičku ugodu, to je prirodno. No, kognitivna disonanca dolazi u puno profinjenijim oblicima od onih fizičkih. Neugoda nam se može kreirati u svemu što narušava našu percepciju svijeta. Ljudska je težnja imati konzistentnu sliku svijeta. To nam daje stabilnost u postojanju. Osjećaj ugode i sigurnosti. Sve što narušava takvu ustaljenu sliku i stabilnost, kreira stres. Odmah nastaje i motivacija da se taj stres razriješi. To je srž kognitivne disonance.

Tu motivaciju za akcijom, za razrješenjem disonance, brojni profesionalci dobro poznaju i ne ustručavaju se iskorištavati ju. Dizajneri i marketinški stručnjaci će namjerno kreirati situacije za klijente u kojima će oni sami htjeti napraviti određene akcije, kako bi sami sebi razriješili namjerno kreiranu kognitivnu disonancu.

Kognitivna disonanca je uredno opisana kao jedan od 125 univerzalnih principa dizajna u istoimenoj knjizi Universal principles of design autora Butler, Holden i Lidwell. Dakle, princip ljudske psihologije na kojeg dizajneri mogu računati prilikom svojih kreacija.

Konstruktivna primjena kognitivne disonance

Nije sve tako crno. Kao što se nož može iskoristiti za pripremu vrhunskih jela, ali i za zločin, tako se i mehanizam kognitivne disonance može i produktivno iskoristiti.

Primjerice, još 1985. su u istraživanju pokazali da vrijedi – što se više klijent potrudi oko svoje terapije, to će više htjeti da uspije. Upravo zbog kognitivne disonance. Jedna misao klijenta je da je jako puno uložio u tu terapiju. Druga misao je percepcija razultata. Je li terapija dobra ili nije? Radi li ili ne radi? Klijent će se dodatno truditi oko rezultata sa svoje strane, kako bi opravdao svoj visok ulog u terapiju. Ako će rezultati izostati, to će klijentu kreirati neugodu u obliku disonance. Jer je puno uložio u terapiju i sada želi da uspije. Zato će se dodatno angažirati da rezultati budu što bolji, kako ne bi iskušavao neugodu disonance.

Svi smo već čuli da “ne cijeniš nešto ako to nisi platio”. Izgleda da je znanstveno objašnjenje toga pred nama. U takvom slučaju nedostaje mehanizam kognitivne disonance. Ako si puno uložio u neku uslugu, htjet ćeš da to završi kao dobra priča, kako bi sam sebi opravdao ulaganje. Do te mjere da ćeš se i više truditi sa svoje strane. Ako ne uložiš ništa, jednostavno izostaje pogonska sila u obliku potencijalne energije kognitivne disonance, koja bi te gurala u smjeru pozitivnog ishoda te usluge. Neće te biti briga! Ako ne poduzmeš ništa vezano uz tu uslugu, koga briga? Ionako nisi ništa uložio u to. Disonance jednostavno nema i samim time nema motivacije.

U svijetu coachinga i poduzetništva mnogi kolege dijele sa mnom svoja iskustva rada s klijentima. Slušao sam o mnogim slučajevima u kojima klijenti ne rade mnogo sa svoje strane, ne ispunjavaju zadatke i slične stvari. Ne mogu se sjetiti situacije da se nije radilo o tome da su takvi slučajevi bili pod znantno manjom cijenom usluge, financirani od treće strane ili besplatni. U takvoj situaciji, nisu investirani u rad jer nemaju inicijalnu misao da taj rad vrijedi.

S druge strane, kolege koji prodaju vrlo skupe programe rada s klijentima vole podijeliti da nemaju nikakvih problema s time da im klijenti ne rade svoj dio posla. Ako plate puno, izvršit će apsolutno svaki zadatak, a time i postići uspjeh. Objašnjenje toga je u mehanizmu motivacije u kognitivnoj disonanci. Investirali su mnogo i time kreirali početnu misao da taj rad vrijedi. Nastavili su raditi sukladno tome i htjeli su susresti tu misao sa svojim rezultatima u realnosti.

Bez uloga, neće biti ni motivacije.

Naravno, ulog klijenta nije jedino novac. Možemo uložiti vrijeme, energiju, trud, pozornost…

Lekcija koju možemo izvući iz ovoga je jednostavna. Ako želite uspjeti u nečemu, uložite (se) u to! Što više uložite, kreirat ćete veću polugu kognitivne disonance i energije koja stoji iza tog psihološkog mehanizma i iskoristiti to za svoj rad prema uspjehu.

Povijest kognitivne disonance kroz priču o izvanzemaljcima

Priča oko kreiranja termina kognitivne disonance počinje u 1950.-ima. Leon Festinger je još 1954. sa svojim kolegom Carlsmithom kreirao temeljnu studiju o disonanci, koja se na kolegijima socijalne psihologije podučava i danas.

Pogledajte video u kojem jedan od legendarnih psihologa 20. stoljeća, Philip Zimbardo, objašnjava Festingerov eksperiment o disonanci.

Zabavna je priča iz daljnjih Festingerovih istraživanja 1956.

Festinger je sa svojim kolegama znanstvenicima istraživao kult u Chicagu. Ljudi su čekali da ih NLO spasi od najavljenog proročanstva neizbježnog uništenja planete Zemlje. Datum kataklizme je stigao, no proročanstvo se nije obistinilo. Nastala je velika disonanca za članove kulta. Što sad? Kako opravdati sav njihov rad i trud? Osramotit će se pred svijetom…

Razriješili su tu neugodu tako da su zaključili da je proročanstvo bilo istinito, ali je Bog ove Zemlje promijenio planove u zadnji čas.

Ipak se predomislio oko uništenja planete. Neće je zgnječiti. Još.

Dakle, oni su sve dobro učinili s pripremama. Radilo se samo o spiritualnoj tehnikaliji miskomunikacije s višim silama. Nisu dobili memo od Boga.

To je također u kategoriji “dodavanja misli”, o čemu ćemo pričati pred kraj članka.

Festinger je sa svojim radom u pedesetima postavio temelje kognitivne disonance. U svojoj knjizi iz 1957., Festinger je objasnio – kognicije koje su međusobno kontradiktorne su “disonantne”, kognicije koje se slažu su “konsonantne”, a kognicije koje se niti slažu niti ne slažu su “irelevantne”.

Možemo rezimirati – ako su naša uvjerenja u konfliktu s našim akcijama, to su međusobno disonantne kognicije i kreiraju neugodu. Minimiziranje te neugode može biti jedan od najvećih motivatora za čovjeka, Festinger je naglasio u svojoj knjizi iz sredine prošlog stoljeća. Tu izjavu možemo odmah povezati s najnovijim saznanjima iz marketinga i psihologije određivanja cijena usluga, koju smo već obradili ranije u tekstu.

Disonanca je evolucijski bila zdrav mehanizam

Kognitivna disonanca je psihološki mehanizam kojeg imaju svi ljudi i čini esencijalni dio zdravog uma. Znanstvenici su primijetili da se isti dijelovi mozga koji nas odvlače od pokvarene hrane i opasnosti, aktiviraju i prilikom kognitivne disonance. Naš um nas odvlači od nečega što može potencijalno loše utjecati na nas.

Problem je u tome što je ta neugoda prejaka kada se stvari zakompliciraju u modernom društvu životnih stilova, političkih opredjeljenja, vrijednostu po kojima živimo i brojnih drugih stvari. Sve od navedenog nam može kreirati konfliktne misli, stoga je bitno znati odvojiti se od svojih emocija, koje su prva reakcija u situaciji kogntivne disonance.

S druge strane, što možda zvuči nelogično, emocije su ključne u racionalnom donošenju odluka. Kako ističe neuroznanstvenik i profesor Jonas Kaplan, ljudi kojima je oštećen dio mozga za određene emocije donose manje racionalne odluke jer se ne mogu povezati s emocijama iza neke odluke. Ako neka grozna odluka ima teške i neugodne posljedice, oni to neće znati jer ne osjećaju ništa. Ta odluka im je jednako neutralna kao i sve ostale.

Dakle, mehanizam emocija je vrlo vrijedan za naše odlučivanje i performans u životu. Biitno ga je znati cijeniti, ali ne dozvoliti emocijama da nas iscrpljuju i vladaju našim odlučivanjem.

Primjer u kojem disonanca “prevagne na lošu stranu” i vodi čovjeka spiralno u još goru poziciju su poremećaji u prehrani. Osoba prema indeksu tjelesne mase ne jede dovoljno, a uvjerena je da bi trebala jesti još manje. Ići će jesti i osjećati golemu neugodu zbog disonantnih kognicija da bi “trebala jesti manje” i “opet jedem”. Dok je realnost da je osoba premršava.

U takvim slučajevima pojedinac treba biti u stanju odvojiti se od emocija koje stoje iza disonance i prepoznati nezdrava uvjerenja. Jer će emotivna sila disonance voditi osobu da, najjednostavnijim logičkim putem, prestane jesti i time prekine neugodu uzrokovanu suprotstavljenim mislima. Dok je već neuhranjena prema medicinskim pokazateljima.

Osobni identitet je najosjetljivija kategorija

Dva faktora utječu na intenzitet disonance koju netko iskušava:

Koliko duboko netko vjeruje u nešto Koliko mu to znači u životu.
Koliko su udaljena dva uvjerenja ili kognicije. Ako se dvije stvari malo razlikuju, to nije toliki problem. Ako su potpuno suprotne, stvar je puno ozbiljnija.

Uvjerenja koja nam nisu toliko bitna za naš identitet i život općenito neće kreirati velik otpor. Na primjer, ako nas netko ispravlja u pravopisu ili gramatici. To su sitnice.

No, ako se netko dotakne uvjerenja koja nam sačinjavaju identitet i imaju veliko značenje za nas, to će nam kreirati veliku disonancu. Primjerice, ako se u razgovoru za stolom polako dotaknete nečijih političkih ili religioznih uvjerenja i krenete ih direktno propitkivati, jako brzo ćete osjetiti što znači “emotivna sila” iza kognitivne disonance.

Taj primjer je i najteži, objašnjava Jonas Kaplan. Ako direktno izazivaš nečija uvjerenja, ta osoba će ući u borbeni mod i dodatno će očvrsnuti svoje stavove, bez obzira na argumente koje iznesete. To je vrlo važan detalj za imati na umu kada želimo “debatirati” s nekime i “pobijediti u argumentu”. Posrijedi su emotivne i psihološke sile, kojih je osoba jako rijetko svjesna. Stoga se ne raspravljamo sa savršeno racionalnim strojem, već prvenstveno sa psihološkim silama koje izbijaju na površinu da zaštite identitet osobe i osiguraju stabilnu percepciju svijeta.

Drugačije tumačenje kognitivne disonance

Nastavno na opisani aspekt osobnog identiteta, Elliot Aronson je još 1969. iznio alternativno tumačenje teorije kognitivne disonance i povezao sve s idejom kompletnog samopoimanja (eng. self-concept). Tvrdio je da disonanca ne izvire zbog toga što ljudi iskušavaju neugodu zbog pukih dviju disonantnih misli, već zato što su ljudi percipirali svoje akcije kao konfliktne sa cijelim samopoimanjem sebe. Svojim osobnim identitetom i slikom samog sebe.

U primjeru Ezopove basne s lisicom, to znači da bi lisicu mučila ideja da je ona generalno inkompetentna lisica. Ne može se pomiriti s time da ona nije sposobna za dohvat grožđa i kreira racionalizaciju koja umanjuje vrijednost grožđa, koja lisici omogućuje nastaviti poimati sebe kao kompetentne lisice koja nikad nije ni htjela to grožđe.

U primjeru s osobom koja puši, ovisnost o pušenju bi osobi signalizirala da nema karakter u zdravim navikama, da općenito ne drži do sebe i slično. Takva verzija samopoimanja bi bila u koliziji s postojećom, koja je uvijek grandioznija od realnosti. Osoba bi odmah osjetila neugodu zbog kolizije poimanja same sebe i htjela bi tu neugodu maknuti.

Ako vas zanima više o teoriji smopoimanja, proučite kratku publikaciju iz 1988. na tu temu.

Što raditi s kognitivnom disonancom?

Teško je suočiti se s tom istinom, ali nekada se disonanca nikad ne razriješi. Ljudi mogu živjeti s njom cijeli život. Preuzmu na sebe neugodan emocionalan teret disonantnih misli ili krivnje i s time žive godinama i desetljećima, sve do smrti.

Nikada ne ignorirajte neugodu koju osjetite od disonance. Emocije su vrlo bitni signali. Nešto što odmah možete napraviti jest prepoznati da osjećate neugodu u određenoj situaciji. Biti svjestan svojeg unutarnjeg stanja je esencijalni korak.

Kada na taj način identificirate činjenicu da iskušavate kognitivnu disonancu i prepoznate dva disonantna uvjerenja, to je velik i vrijedan posao. Zatim možete istražiti koja su dva uvjerenja u pitanju i iz toga pristupiti daljnjem radu na sebi.

Možda ste već čuli za citat od američkog pisca Fitzgeralda iz 1936.:

“Test prvorazredne inteligencije je sposobnost istovremeno držati dvije oprečne ideje u umu i zadržati sposobnost funkcioniranja.”

Francis Scott Key Fitzgerald Tweet

Proširite tu misao sa znanjem kognitivne disonance. Ako ste u stanju biti svjesni novih uvjerenja koja vam izazivaju neugodu i promatrati same neugodne emocije, prije nego što vas preuzmu i diktiraju vaše postupke, imat ćete superiornu poziciju odlučivanja u svom životu. Ta moć neće biti prepuštena fluktuaciji vaših emocija.

Stoga, nemojte umanjivati neugodne emocije ili ih ignorirati. To je prilika za osobni razvoj. Ključ je prepoznati neugodu u trenutku kada ste izloženi novim uvjerenjima. Bez obzira na izvorište novih uvjerenja. Druga osoba, internet, vijesti, novine, časopis… Identificirajte prvotno uvjerenje, zatim oprečno uvjerenje i postavite pitanje kamo vodi novo uvjerenje? I zašto kreira toliku neugodu?

To je jedan od klasičnih primjera i hodograma koji se istražuju na coaching susretima.

Biti u stanju promatrati vlastita stanja neugode zbog oprečnih uvjerenja je moćna pozicija većeg suvereniteta i veće slobode.

Čuvajte se! Istraživanja pokazuju da sami sebi peremo mozak

Još jedan neugodan detalj iz sve većeg opusa znanja o kognitivnoj disonanci jest taj da je ljudski um vješt u iskrivljavanju starih memorija, kako bi one odgovarale novim okolnostima u koje želimo vjerovati.

U studiji iz 2014. zanstvenici su testirali hipotezu da memorije služe kao baza podataka percepcije sebe. Pokazali su kako učesnici studije, nakon direktnih uputa da napišu esej s točno određenim stajalištem, sami sebi teško priznaju da su prije eseja imali upravo suprotna stajališta. Jer su sada napisali cijeli esej o stajalištu koje nije njihovo. Postali su “investirani” u svoj novoizgrađeni esej i bili su spremni “braniti” svoje novo mišljenje koje uopće nije njihovo, već se temeljilo na direktnim uputama organizatora studije. To nisu bila njihova osobna uvjerenja.

Ispitanici studije su nakon eseja negirali prvotna stajališta, mijenjali ih ili tvrdili da ih se “ne mogu baš dobro sjetiti”. Time su pokazali utjecaj kognitivne disonance na memorije. U trenutku aktivacije “sile” kognitivne disonance, bili su spremni promijeniti vlastite memorije kako bi si “složili priču u glavi” koja rasterećuje emocionalni teret disonance.

To spada u metodu “promjene misli”, o čemu čitajte više u nastavku članka.

S obzirom da su napisali cijeli esej sa suprotnim mišljenjem od njihovog, moraju sami sebi “opravdati” zašto su sada raspisali elaboratnu argumentaciju protiv njihovih inicijalnih uvjerenja. Takvo suprotstavljanje dva stava im kreira neugodu, što je kognitivna disonanca. Umjesto da si priznaju tako nešto, lakše im je bilo “prebrisati svoje pamćenje”. Negirati inicijalna stajališta ili praviti se da ih nikada nisu ni imali.

Takve rezultate je pokazao i Festinger u publikaciji još davne 1959., kao i više drugih autora tog doba.

3 tipične "autopilot" reakcije na kognitivnu disonancu i jedna junačka

Kako ljudi u pravilu reagiraju na stanje kognitivne disonance? Reagiranje “na autopilotu”?

U klasičnom primjeru o pušaču koji iskušava disonancu jer se ne želi pomiriti s time da svaki dan narušava svoje zdravlje s tom navikom, on će vjerojatno napraviti jedan od sljedećih poteza:

Promijeniti bilo koju od dvije misli
Dodati još misli
Trivijalizirati disonancu i neugodu
Zaista promijeniti ponašanje

Te akcije će uvijek imati istu svrhu iza sebe, a to je odstranjivanje neugode oko koje se vrti cijela ideja kognitivne disonance.

Promjena misli

Pušač shvaća da puši i da je to loše za zdravlje, ali promijeni drugu misao i kaže:

“Ma dobro, nije toliko loše za zdravlje…”

Može se raditi i o ekstremnom scenariju u kojem pušač demonstrativno odbija svaki dokaz da pušenje šteti. Toliko mu je bitno da promijeni drugu misao, kako bi si sačuvao unutarnju stabilnost, da ne može slušati nikakve argumente, čitati o dokazima ili bilo što slično.

Nema snage za promjenu ili suočavanje i slušanje o bilo kakvim dokazima mu zbog toga kreira iznimnu neugodu.

Dodavanje misli

Pušač dodaje nove misli u jednadžbu kako bi se ublažila neugoda od disonance.

Opravdava se:

“Da, pušim i da, to je nezdravo, ali uz to radim i puno zdravih stvari… Svaki dan pojedem jabuku, puno hodam…”

Time si osoba “kupuje vrijeme”, ali ne razrješava ništa.

U sklopu dodavanja misli osoba može okrivljavati druge i time si stvarati percepciju sebe u boljem svjetlu.

“Barem ne pušim kao on. Pogledaj njega. Ako tako nastavi, zbilja neće daleko. Ja stvarno nikad neću postati takav.”

Time si kreira spektar koji sadrži još gore pozicije od njega i tješi se time da on nije na samom dnu takvog spektra. Stoga, ne postoji hitnost niti ikakva drama oko rješavanja problema. “Može biti i puno gore”.

Trivijaliziranje

Pušač kaže:

“Da, pušim i da, loše je, ali ne zanima me. Nemam vremena baviti se s takvim nebitnim stvarima i nije me briga. To su sitnice.”

Time smanjuje neugodu i nastavlja iskušavati blagu neugodu zbog disonance, u pozadini. Što može trajati do kraja njegovog života. Izbjegavanje adresiranja situacije. “Stavljanje pod tepih”.

Promjena ponašanja

Idealno rješenje.

Pušač uspijeva skupiti snagu i priznati si da je on zaista pušač i da to nije zdravo. Odlučuje da ne želi više tako živjeti i mijenja svoje ponašanje. Prestaje pušiti.

Pritom razrješava disonancu jer više nema disonantnih misli. Postoje samo dvije konsonantne misli. Da on više ne puši, a nepušači su zdravi ljudi.

Ili, ako ćemo pristupiti s druge strane, pušenje je nezdravo, ali to je nebitno za njega jer on nije pušač. Ne mora se brinuti oko toga. Može se nesmetano nastaviti smatrati i osjećati kao zdrav čovjek.

Nemojte biti dio crne statistike

Istraživanja pokazuju da ljudi posežu upravo za najgorim načinima “rješavanja” disonance. Racionaliyiraju putem promjene ili dodavanja misli. Varijacije na prve tri reakcije na disonancu, koje su opisane iznad.

Učinak toga je umrtvljivanje neugode, bez ikakvih promjena.

Umrtvljivanje može ići i dalje od racionalizacije. Osoba može posegnuti za supstancama s kojima neugoda nestaje, barem trenutno. To mogu biti tablete za smirenje, ali i puno gore stvari. U pravilu, dok ljudi na svoju ruku uzimaju supstance da bi si olakšali neki problem, tada ne rade ništa po pitanju samog uzroka neugode.

Ako je došlo do korištenja supstanci u bilo kojem obliku, profesionalna podrška u pronalasku uzroka emocionalne neugode se može dobiti kroz coaching. Ako su stvari otišle predaleko, tada to postaje tema za psihoterapiju.

Zbilja je odlika “prvorazredne inteligencije”, kako kaže Fitzgerald, biti u stanju suočiti se s kognitivnom disonancom i razriješiti je na zdrav način. Pročitajte još jednom dio ovog teksta s koracima svjesnog pristupa neugodnoj kognitivnoj disonanci. Javite se za coaching ili seminare gdje vježbamo egzaktne tehnike za nošenje s takvim situacijama.

Reference

William Lidwell, Kritina Holden, Jill Butler, “The Universal Principles of Design”, Rockport Publishers, 2010, ISBN 978-1-59253-587-3
Axsom, D., & Cooper, J. (1985). Cognitive dissonance and psychotherapy: The role of effort justification in inducing weight loss. Journal of Experimental Social Psychology, 21(2), 149–160. https://doi.org/10.1016/0022-1031(85)90012-5
Festinger, L. (1954). A theory of social comparison processes. Human Relations, 7, 117–140. https://doi.org/10.1177/001872675400700202
Festinger, L., Riecken, H. W., & Schachter, S. (1956). When prophecy fails. University of Minnesota Press, https://doi.org/10.1037/10030-000
Festinger, L. (1957). A theory of cognitive dissonance. Stanford University Press.
Elliot Aronson, The Theory of Cognitive Dissonance: A Current Perspective, Editor(s): Leonard Berkowitz, Advances in Experimental Social Psychology, Academic Press, Volume 4, 1969, Pages 1-34, ISSN 0065-2601, ISBN 9780120152049, https://doi.org/10.1016/S0065-2601(08)60075-1
Purkey, W.W. (1988). An Overview of Self-Concept Theory for Counselors. Highlights: An ERIC/CAPS Digest.
Rodriguez DN, Strange D. False memories for dissonance inducing events. Memory. 2015;23(2):203-12. doi: 10.1080/09658211.2014.881501. Epub 2014 Feb 7. PMID: 25625288.
FESTINGER L, CARLSMITH JM. Cognitive consequences of forced compliance. J Abnorm Psychol. 1959 Mar;58(2):203-10. doi: 10.1037/h0041593. PMID: 13640824.

Podijeli ovu objavu:

Luka Šolta

Coach, predavač, trener osobnog razvoja i predsjednik Hrvatske udruge za coaching. Kroz pristup utemeljen na dokazima, zadovoljstvo mi je kreirati strukturirane programe za osobni razvoj i individualno raditi s ljudima.

O MENI